- Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Novgorodska republika je propala zato što je tako željela Moskva, koja je ojačala, a i sva ostala Rusija, koja je još odavno pažljivo i sa oprezom pratila „zapadnjake” u Novgorodu, posmatrala njihovo ponašanje i neuobičajeno vladanje narodom, održavajući tijesne veze sa katolicima.
Određeni razlozi za sumnju Moskovljana su postojali. Na samom kraju postojanja republike i uoči razaranja grada od strane velikog kneza Ivana III, građani Novgoroda su se podijelili na dva tabora. Nezadovoljni svojim boljarima, niži slojevi društva u gradu su se okrenuli Moskovljanima, a veliki dio boljarstva se tijesno povezao sa litvanskim kraljem Kazimirom i ozbiljno razmotrio mogućnost o prelasku na njegovu stranu.
U junu 1471. godine novgorodski boljari su napravili čak i sporazum sa Litvanijom, a najvažnija tačka se odnosila na obavezu kralja da sa svojom vojskom zaštiti Novgorod od Moskve. Kazimir se sa svoje strane obavezao da napravi dogovor sa Tatarima i potstakne ih da ponovo vrše napade na Ruse, međutim, brza reakcija moskovske vojske je spriječila zaključivanje sporazuma i Litvanija je ovog puta odlučila da izbjegne sukob.
Autori mnogih ruskih ljetopisa gledaju na Novgorođane kao na otpadnike i zavjerenike. Po mišljenju jednog od ljetopisaca, Novgorođani su gori čak i od mnogobožaca. On piše: „Od iskona Pagani nijesu znali za Boga, a ti Novgorođani su tako dugo bili hrišćani i na kraju su počeli da se priklanjaju Latinima i zato veliki knez Ivan nije htio da ih pokori kao hrišćane, već kao strance i otpadnika”.
Takvo mišljenje o Novgorodu je bilo veoma rasprostranjeno u tim vremenima. U drugom ljetopisu piše: „Narod se sam dobrovoljno i masovno okupljao i išao na novgorodsku zemlju za zaradom, jer je njihova zemlja bila razorena i opljačkana...”
Porazivši Novgorođane i osvojivši Novgorod 1478.godine, Moskva je svečano proglasivši svoju vlast nad njima i vrativši pravoslavlje, prije svega uništila dva najomraženija za njih novgorodska „izuma”. Zvono, koje je nekad pozivalo na vijećanje i okupljalo sve ovdašnje republikance na zajednički zbor, vlast je „uhapsila”, a jedinu katoličku crkvu u Rusiji srušila.
U ljetopisima je objašnjeno da je rušenje crkve, u stvari, „religiozno osvješćenje Rusa” i to su pripisivali „natprirodnoj sili, kao kaznu za to što je ona (katolička crkva) smetala pravoslavnom hramu Svetog Jovana Preteče i što su na spoljnoj strani crkve bile naslikane ikone Spasitelja i nekih svetaca sa ciljem odvraćanja Rusa od pravoslavlja”.
U tim vremenima ta zamagljena argumentacija je bila ubjedljiva za većinu stanovništva. Razaranje „prozapadnog” Novgoroda sa njegovim republikanskim mentalitetom, načinom rada i življenja i vjerskom tolerantnošću, za većinu Rusa to je bilo opravdano.
Primjer Novgoroda je postao svojevrstan „bijeg” u budućnost. Bjegunce su sustigli i žestoko kaznili. Nezavisnom Novgorodu je naređeno da ubuduće ide ukorak sa ostalima, da ne izlazi iz stroja i ne pokazuje svoje suvišne inicijative.
Poslije sloma Novgorodske republike, sve uspostavljene veze sa Zapadom su bile prekinute na dugi period. Moskva je silom iz Novgoroda iselila sve lokalne boljare i trgovce i na njihova mjesta naselili moskovske plemiće i trgovce. Nije im bilo prijatno da se ugledaju na katolički Zapad, pa su u Novgorodu počeli ubrzano da grade pravoslavne crkve i uopšte preuređuju sve, počevši od ulica i završivši sa pijačnim prodavnicama i skladištima za brašno, u stvari, kako se to radi na moskovski „jedino ispravan” način.
Uporedo sa tim, shvatajući da u mnogome zaostaju za Zapadom i imaju potrebu za njihovim znanjem i obrazovanjem, Moskva se nije spremala da sasvim prekine sve veze sa strancima. Samo je ona donijela čvrstu odluku da sve te kontakte stavi pod svoju strogu kontrolu.
Takav kurs je odredila nova istorijska situacija i novi spoljnopolitički prilaz, koji je zacrtao Ivan III.
Za vrijeme vladavine Ivana III na sceni je veoma aktivna spoljna politika. Baš on započinje složene diplomatske odnose sa Zapadnom Evropom. Međusobne sukobe i građanske ratove smjenjuju ratovi između naroda, koji su izazivani zbog državnih i opštenacionalnih interesa. U tim vremenima Moskva stalno ratuje sa Poljskom, Litvanijom i Njemcima.
Po mišljenju mnogih istraživača, pošto se ponovo vratila vjera u sopstvene snage, Rusi su morali da razmisle i o tome da sve ruske teritorije, koje su otete ratom i pale u ruke Litvanije i Poljske, vrate pod kontrolu moskovskog gospodara kao legalnu svojina od iskona, jer pripada Rusima. Osim teritorija, koje je Moskva objedinila u jednu cjelinu i koja je dobila ime Velikorusija, ostala je još Malorusija, bivša Kijevska Rusija i Bjelorusija i te teritorije su bile na zapadu Rusije.
U tom istom vremenskom periodu, osnažena Moskovska država, pažljivo gledajući oko sebe, već tada počinje da razmišlja o većem. Na istoku su bila beskrajna prostranstva pogodna za naseljavanje, na jugu su zanosno talasi udarali o obale Crnog mora, a na zapadu, preprečivši prolaz Rusima prema Baltiku i Zapadnoj Evropi, su stajale čvrste kao stijena: Poljska, Litvanija i Švedska, koje se nijesu baš pokazale kao nepobjedivi protivnici.
(Nastaviće se)